Tijekom svih ovih godina rada kao trener, sportski trener, mindset coach i hipnoterapeut, primijetila sam jedan zanimljiv obrazac.
Pojavljuje se u raznim oblicima, kod različitih profila sportaša — u individualnim i timskim sportovima, kod početnika, naprednih i profesionalaca.
U razdoblju od deset dana do dvije sedmice prije važnog natjecanja — baš onda kada bi sve trebalo biti lagano i stabilno — počnu se događati stvari koje izgledaju potpuno nelogično.
Pojave se sitne povrede.
Zatezanja.
Iznenadne prehlade.
Nerazumljivi padovi, nezgodni pokreti, saplitanja, pa čak i situacije iz privatnog života koje odjednom odvuku pažnju i energiju.
I sportaš ostane zbunjen.
Ne ona mala zbunjenost, nego ona iskrena:
“Je li moguće da se baš sada sve ovo događa?”
I odmah zatim, onaj dodatni sloj dramatike:
“Zašto baš meni?”
Ako ste u sportu dovoljno dugo, znate taj trenutak: pogled prema nebu, lagano prevrtanje očima i unutarnji monolog koji zvuči kao kratka scena iz serije.
I sve je to potpuno ljudski.
Kako unutrašnji pritisak utječe na posljednje dane pripreme
Moje iskustvo pokazuje da tih posljednjih desetak dana pred natjecanje nikada nisu samo “još jedan period pripreme”.
To je vrijeme kada ono što ste planirali i priželjkivali postaje konkretno.
Nije više zamišljeno, nije više daleko — stiže.
I tijelo to registrira prije uma.
Javlja se ona fina napetost iznutra, kao lagani pritisak koji podsjeća da dolazi trenutak u kojem trebate pokazati tko ste, koliko vam je stalo i koliko ste ulagali.
U tim danima često nastane unutarnje razdvajanje: s jedne strane glas koji potiče i podržava, a s druge neizgovoreni sloj koji osjeća važnost trenutka, brigu ili sumnju.
Taj unutarnji konflikt stvara nelagodu.
A nelagoda traži izlaz.
Ponekad kroz misao.
Ponekad kroz nemir.
A najčešće — kroz tijelo.
Zato povreda, koliko god neugodna bila, rijetko kada dođe “iz vedra neba”.
Ona je informacija.
Znak da se unutar vas nakupilo više emotivnog opterećenja nego što ga trenutno možete nositi na opušten način.
Povreda može biti poziv na usporavanje, na povratak sebi, na povezivanje s onim što se stvarno događa u vama.
Nekad se to dogodi na treningu.
Nekad potpuno izvan sporta — kao da osoba sama sebe uvede u okolnost koja je zaustavi taman toliko da se mora okrenuti sebi.
To nije slabost.
To je prirodna reakcija kada ulazimo u nešto što nam je emocionalno važno.
I zanimljivo je da, kada sportaš počne obraćati pažnju na svoje unutarnje stanje, događaju se neočekivane stvari.
Dogodi se da nastupi unatoč povredi.
Da se poveže sa sobom dublje nego ikad.
Da ostvari rezultat koji nije mislio da je moguć.
Jer povreda nije kraj.
Ona je informacija.
Priča koja traži da bude čuvena.
A tijelo se nikada ne “javi glasno” bez da je ranije pokušalo signalizirati na finije načine.
Zato sljedeći put, kada ste nadomak važnog natjecanja, zastanite i obratite pažnju na ono što se događa unutar vas.
Primijetite svoj unutarnji govor, emocije i male tjelesne reakcije — jer upravo tu počinje zdravo nošenje s pritiskom i očuvanje prisutnosti.
