Zamisli scenu. Vikend. Sunce prži.
32 stupnja u hladu. (A hlada – ima samo u sjećanju.)
Ispred mene 42 kilometra znoja, uzbrdica i odluka koje se ne donose trezveno.
Jer tko normalan trči maraton s 800 metara visinske razlike, usred lipnja?
Ja. Hipnotizerka. S terena. S gelovima, flasterima, pola litre optimizma i punim džepom – samohipnoze.
Jer ako već imam mozak koji voli dramatizirati, onda ću ga iskoristiti za dobru stvar. Pa neka drami po mom scenariju.
Prvi čin: “Ovo je duže nego što pamtim…”
Na petom kilometru moj mozak se već javlja s prvim mišljenjem dana:
“Uff, je l’ moguće da je ovo tek početak?”
Ne dajem mu da zine. Odmah uzimam vizualno sidro – stablo, kamen, nečiji zaboravljeni čarapu na stazi – bilo što što može usisati moj fokus.
Tiho, unutarnjim glasom (onim što zvuči kao mješavina jogija i učiteljice razredne nastave) počinjem:
“Noge su fluidne i lake.”
Zvuči kao da čitam horoskop za Ribe, ali ne zanima me.
Jer za 5–7 minuta – čudo. Tijelo se smiruje.
Osjećam kako krv cirkulira, mišići popuštaju, noge klize kao da imam WD-40 umjesto ligamenata.
(Pas s ruksakom me pogleda i kunem se da je kimnuo glavom. Možda i njemu treba mantra.)
Uspon & Drama Queen
Na osmom kilometru – BAM! Uspon.
I ne prestaje. Tako je idućih 12 kilometara. Ravnog metra nigdje, samo sunce, kamen i kolektivno puzanje uzbrdo.
I taman kad pomislim: “Evo me, ušla sam u ritam” – nema vode.
Aid station? Svakih 5 kilometara. A mi svi izgledamo kao svježe pečeni burek na prozoru.
I naravno, mozak ima novi hobi – smišljanje maila organizatorima.
“Poštovani, znate li VI koliko minuta MI moramo izdržati bez kapi tekućine NA 30 STUPNJEVA?!”
Sjetim se gazde smještaja, koji je prije starta mrtav-hladan rekao:
“Ah, ovi novi organizatori… nisu dorasli zadatku.”
Eto ti sad. Ja puzim, sunce me bije, a u glavi sastavljam otvoreno pismo, peticiju i tražim kontakte HGSS-a.
Ali onda – šamar od stvarnosti.
Ne fizički, mentalni.
“Ej, ti si ovdje da vodiš – a ne da pišeš mailove u glavi.”
Udah. Pogled u krošnje. Sunce prosijava. Vjetar se uvlači. Kažem sebi:
“Ova te šuma hladi i rashlađuje.”
I – klik. Tijelo reagira. Bijes ispari. Fokus se vraća.
Kulminacija: 27. kilometar i drama iznutra
Dolazi crna rupa. Um viče:
“Želim odustati!”
Ali ja… ja nemam ni snage za odustajanje. Kružna je staza.
“Odustala bih, al’ gdje da skrenem? U šumu? Da čekam Uber ispod bora?”
Čak izmišljam scenu u kojoj drugim trkačima objašnjavam zašto sam odustala.
“Znaš, nije stvar u meni. Stvar je u sistemu…”
Sama sebe slušam i facepalmam.
RESET. Vizualno sidro. Nova mantra:
“Zemlja me napaja i spaja. Idemo, Ceki.”
(Ceki, moj alter ego s čeličnim živcima i čarapama bez žuljeva.)
Finale: Kad um stane, tijelo krene
Na 32. kilometru – eksplozija. Ne pirotehnika, nego čista energija iznutra.
Osjećam kako um konačno staje. I prvi put – tijelo vodi.
Nema misli, nema petlji, nema mailova. Samo noge. I ritam. I ja – kako ne vjerujem da sam to ja.
Što sam naučila?
Biti hipnoterapeut ne znači samo raditi s klijentima. Znači znati kad ti mozak podmeće i kad ga trebaš s ljubavlju (i autoritetom) preusmjeriti.
Ovaj maraton bio je mentalni bootcamp.
Svaka hipnoza je samohipnoza. I ako um može glumiti dramu – može i ispisivati snagu. Treba mu samo dati zadatak.
Zato pišem ovaj blog. Da pokažem kako se hipnoza ne koristi samo na kauču s jastučićima i meditativnom muzikom – već i na brdu, pod suncem, kad si mokar, bijesan i žedan.
Jer ako možeš upravljati sobom kad si u haosu – možeš svime.
Do sljedeće epizode s terena: čuvajte sidra, birajte unutarnji glas koji vas nosi, i ne zaboravite – um vjeruje ono što mu stalno ponavljaš.
Pa mu ponavljaj nešto zbog čega ćeš na kraju reći: Idemo, Ceki! 💥
